Opet ista stvar
Prilika
Ne znam koliko je godina
naša ljubav izgubila
i sada se još pitam
postoji li za nas prilika,
jedna malena
za uspjeh dovoljna.
...prekasno je sad za suze,
povenule su u vazi ruže.
Prekasno je za kajanje
za to prošlo je vrijeme
i zato reci ima li nade
za izgubljene duše dvje,
reci Bože, isplati li se sve?
Opet sam ga se prisjetila. Ujutro kad sam otvorila oči i kad je prvi gutljaj gorke i tako ugodno vruće kave potekao mojim grlom, i kad sam putovala busom prolazeći kroz dveri svoga djetinjstva, i kad su sjećanja oživjela a ja opet bila kraj njega i...
Duša odlazi
Boljelo je jako,
kao da nije ni prestalo.
Boljelo je jako,
kao da je bilo namjerno.
Krv je prestala teći,
srce je prestalo kucati,
i ja sam prestala disati,
ali ni tada nije stalo.
Bol boli.
Mora boljeti.
Ta bol je to, ipak.
Kao hladan vjetar šiba tijelo
i ne da spokoja.
Samo ljubav to čini,
samo zbog ljubavi bol boli,
srce se para,
a duša odlazi...
Svaki trenutak, svaki osmijeh i suza. Sve je opet bilo živo u meni. Više si ne smijem to dopustiti. Mislila sam da sam ga zaboravila. Nadala sam se. Morala sam. Željela sam to, ali nisam mogla.
Uvijek iznova radim istu grešku, sve uspoređujem s njim, tražim dio njega u njima, ali njega nema.
Nemoguće
Hladno je.
Sa svakim novim zamahom vjetra
donosi novu bol.
Neizdrživo
i kao led hladno.
Oko mene i u meni.
Ljubav.
Tek plamen
koji je preslab
da otopi led.
Tišina.
Nigdje nikog.
A vjetar puše, huči, mrzi,
ja opet sama protiv njega
krčim put do tvog srca.
Hladnog.
A ja sam samo plamen,
nevidljiv, mali.
Secret Love
Opet se osjećam kao šiparica. Mlado i zaljubljeno.
Konačno opet osjećam...ljubav.
Nedostajalo mi je to. Malo. Možda i malo više...
No opet kad sam pomislila da je sve ok,
sudbina je umješala svoje prste.
Sviđaju mi se dvojica!
Tipičan problem mlade djevojke...koji je zapao i mene, ali ne bi ja bila ja da nisam sve zakomplicirala.
Evo, ovako stvari stoje...
S jedne strane je crni dečko, mračan i misteriozan tip, zagonetnog pogleda i nestašne kose, fura neki svoj osobit stil i ističe se među mnoštvom svojim osobitim stavom. Sluša metal, voli crnu boju i okultno, strastven je i posesivan. Sluša sa mnom njemački i sve mu ide.
Ponekad ga ne razumijem. Drukčiji je, poseban, samo svoj. Sviđa mi se to, ali me i plaši. Ipak, mislim da je dobro osjećati strah to daje neku posebnu čar, uzbuđenje...
A s druge strane se nalazi gotovo potpuna suprotnost. Mala plavpkosa slatkica, prozirno plavih okica, mio i drag, osjećajan i povučen, sramežljiv...jednostavno, čim ga vidiš poželiš ga zagrliti i ne ispustiti ga iz zagrljaja...nikad više. Njegov osmijeh je kao izlazak sunca, svijetlo u mom mračnom životu, ali...
...mislim da ja nisam osoba ni za jednog od njih. Znam, samo bih ih povrijedila. Predobri su, da ih povrijedim. Ne zaslužuju takvo što. Obojica mi se sviđaju, to da, ali ne želim da ijedan pati.
Teško je to, jer ipak netko mora.
Ne znam zašto uvijek moram odabrati sebe u svemu tome.
Zar sam odlučila samu sebe osuditi na samoću i suze, na vječnu patnju i neizbrisivu bol? Šta je to sa mnom, zar gubim razum? Zar nije došlo vrijeme da se opet vrati stara ja? Hm, ali kako znati kad je vrijeme? Osjeti li se to?
Toliko pitanja, toliko odgovora a još više mogućnost...ne znam...
Možda jednostavno čekam srodnu dušu, nekog ko mi je suđen...ali vjerujem li ja još u princa na bijelom konju il sam prerasla to?
Bojim se da s godinama gubim ono što me čini vječnim djetetom...svoju maštu, svoj čarobni svijet čija vrata su otvorena samo meni. Ali što ću kada se vrata zauvijek zatvore? Čekati?! Što, koga? I hoće li ikada doći pravi trenutak?!
Čekati
Nije važno što si sad tu, sam.
Nije važno ništa, znaj to.
NIje važno ništa osim ljubavi
što sje u našim srcima.
Nije važno, sada znam to,
suza, patnja, bol.
...jer ti si tu, znam ja to.
Moj život, sreća, miran san,
sve si ti, to napokon znam.
I kad odeš,
ostat ćeš tu.
Osjetim to.
Vjetar će te zadržati,
kiša će te vratiti,
a ja ću te čekati...
|